O uspjehu i očekivanju uspjeha
Nives Cegledi
Očekivanje uspjeha od strane nastavnika vrlo je važna odrednica učeničkog uspjeha. Nastavnici imaju veliku ulogu u motivaciji za postignućem. Ponekad moramo biti svjesni učeničkih destruktivnih strategija koje im omogućuju samo da izbjegnu neuspjeh, ali ne i da postignu uspjeh. Nakon ponovljenih neuspjeha koji se pripisuju vlastitoj nesposobnosti često se javlja fenomen naučena bespomoćnost, kada oni unaprijed odustaju od pokušaja da postignu uspjeh. Istraživanja su pokazala kako 20% uspjeha učenika određuju nastavnici svojim očekivanjima i stavovima, što se još naziva i Pigmalionov efekt.
Ključne riječi: motivacija, uspjeh, naučena bespomoćnost, Pigmalionov efekt.
Uvod
Kao nastavnici mjerimo učenički uspjeh i svima nam je poznato kako je upravo motivacija ključna riječ. Od pamtivijeka se učitelji i nastavnici bore i nastoje motivirati učenike za učenje. Možemo reći kako je školski uspjeh nešto što možemo predvidjeti upravo na temelju učeničke motivacije. Učenici s vrlo visokom motivacijom za postignućem žele i očekuju uspjeh, a kad ne uspiju, oni ne odustaju nego pojačavaju svoje napore dok im to ne uspije. Neke savjete o tome kako motivirati učenike za učenje saznajte ovdje. No, je li situacija uistinu ovoliko jednostavna? Bilo bi teško, možda čak i nemoguće pobrojati sve faktore koji utječu na učenički uspjeh. Faktori vezani uz samog učenika, kao što su inteligencija i osobine ličnosti vjerojatno su prvi kojih se dosjećamo kada razmišljamo o ovom pitanju. Faktori vezani uz neposrednu okolinu učenika, kao što je npr. obitelj, također su vrlo važni. No, u ovom radu govoriti ćemo upravo o faktorima vezanima uz nastavnika i odgovoriti na pitanje zašto je upravo očekivanje uspjeha od strane nastavnika važan faktor pri predviđanju učeničkog uspjeha, te kako nastavnici mogu povećati učeničku motivaciju za postignućem upravo očekivanjem uspjeha.
Motivacija za postignućem
Motivacija za postignućem odnosi se na stremljenje uspjehu i tendenciju biranja aktivnosti usmjerenih k cilju i uspjehu. Postoje ljudi koji su više motivirani za postizanje uspjeha, dok su drugi više motivirani za izbjegavanje neuspjeha. Kada dožive neuspjeh, osobe koje su motivirane za izbjegavanje neuspjeha često odustaju. Također, takve osobe imaju sklonost birati ili izrazito teške ili izrazito lagane zadatke, te na taj način izbjegavaju neuspjeh, a uspijevaju održati pozitivnu sliku o sebi. Također, u nastojanju održanja pozitivne slike o sebi osobe često uspjeh pripisuju sebi, a neuspjeh vanjskim okolnostima. Učenici žele izgledati kompetentni, zato žele da drugi pripisuju njihov uspjeh sposobnostima, a ne vanjskim okolnostima ili trudu. Ako netko dobije odličnu ocjenu, a nije se posebno trudio, znači da je sposoban i pametan, ali ako je netko puno učio i dobio odličnu ocjenu, tada ga proglase štreberom. Nastavnici imaju na raspolaganju niz metoda koje mogu djelovati vrlo motivirajuće na učenika, te se često natjecateljskom atmosferom želi motivirati učenike, ali ona ponekad ima upravo negativan efekt jer se učenici boje negativne slike o sebi pred drugima, pa odustaju jer ne žele doživjeti neuspjeh. Natjecateljska atmosfera u razredu prenaglašava ulogu sposobnosti, tako da se učenici koji ne uspijevaju dobiti očekivanu ocjenu nerijetko osjećaju nesposobnima. Oni pribjegavaju različitim strategijama kako bi trenutno očuvali svoje samopoštovanje, a koje su na duži rok destruktivne. Slijede neke takve strategije
Tablica 1 – destruktivne strategije koje učenici koriste kako bi izbjegli osjećaj neuspjeha
|
Ne sudjelovati, izbjegavati |
Neuspjeh možemo doživjeti samo ako nešto radimo, ako ne radimo ništa, ne možemo ne uspjeti. Npr. ako se ne javim za riječ, sigurno neću reći ništa krivo. |
|
Postavljati nerealno visoke ciljeve |
Ako ne ostvarimo ove ciljeve, nitko nas neće optužiti za neuspjeh jer je na početku bilo jasno kako je to teško ostvariti. Učenik nastoji ispraviti jedinicu na peticu i brzo odustaje kad ne uspije. |
|
Postavljati preniske ciljeve |
Učenik postavlja cilj koji je toliko lagan da ga svi mogu postići kako bi izbjegao neuspjeh. Npr. dobiti dva na ispitu. |
|
Odlagati rad do zadnjeg trenutka |
Učenici odlažu učenje sve dok im ne ostane dovoljno vremena da sve naprave kako bi mogli reći – da sam imao dovoljno vremena, sigurno bih prošao. |
|
Ne ulagati napor |
Učenici uče vrlo malo, tako da je odmah jasno kako je vjerojatno da ne uspiju. Npr. učenik uči samo dva dana za test, a kada dobije lošu ocjenu, kaže kako nema veze jer ionako nije učio. |
Što učiniti kako bismo smanjili ove negativne učeničke strategije usmjerene izbjegavanju neuspjeha?
Tablica 2 – kako smanjiti učeničke destruktivne strategije izbjegavanja neuspjeha
|
Učiti učenike natjecanju sa samim sobom |
Osim ukupnog, trebalo bi vrednovati i relativni napredak svakog učenika, te odrediti da li je na testu bio bolji ili lošiji nego prošli put. Tako svaki učenik ima šansu za uspjeh. |
|
Koristiti suradničko učenje |
Učenje u timu ponekad je dobro jer se ne ocjenjuje samo rad pojedinca, nego i čitavog tima. |
|
Naučiti učenike da dijele zadatke na manje dijelove |
Ovo je potrebno kako bismo naučili učenike da ne postavljaju preniske ili previsoke ciljeve i tako sami sebe onemogućavaju u postizanju uspjeha. |
|
Davati zadatke primjerene težine i povezivati ulaganje napora s uspjehom |
Osjećaj uspjeha imamo kada riješimo težak problem zbog kojeg smo se morali potruditi. Da bi uspio, učenik mora dobiti zadatak primjerene težine. |
|
Ne izjednačavati sposobnost s osobnom vrijednošću |
Treba naglasiti da to što je netko sposoban, ne znači da je kao čovjek bolji od nekoga tko je manje sposoban. |
Naučena bespomoćnost
Kada govorimo o izbjegavanju neuspjeha, često govorimo upravo i o naučenoj bespomoćnosti. Naučenu bespomoćnost prepoznali su i imenovali Seligman i Mayer (1967). Naime, oni su zadavali psima električne šokove i uparivali ih sa zvukom zvona dok su proučavali učenje kod pasa. Nakon nekog vremena stavljali bi pse u kavez tako da mogu izbjeći električne šokove bijegom u sigurni dio kaveza. U ovaj kavez stavljali su pse kojima su prethodno zadavali električne šokove uz zvuk i skupinu pasa koji koja nije prošla ovaj postupak. Na zvuk zvona psi koji nisu prošli postupak pokušali su pobjeći, no psi kojima su prethodno zadavani elektrošokovi samo su ležali i nisu pokušavali izbjeći neugodan podražaj. Kasnije su ove pretpostavke iskušane i na ljudima, a uslijedio je sličan rezultat. Naime, naučena bespomoćnost je unutrašnje stanje slabe motiviranosti i slabe mogućnosti utjecanja na situaciju, a posljedica je ponovljenih neuspjeha koji se pripisuju vlastitoj nesposobnosti. Učenici koji opetovano doživljavaju neuspjeh počinju sumnjati u svoje sposobnosti i školu počinju doživljavati kao nešto na što ne mogu utjecati. Ovi učenici motivirani su za izbjegavanjem neuspjeha, a često misle kako su dobili lošu ocjenu jer su nesposobni i kako zbog toga nikada neće moći popraviti ocjenu. Nastavnici bi trebali pomoći učenicima da prevladaju ovaj osjećaj bespomoćnosti. Slijedi nekoliko savjeta kako to učiniti.
- Trebali bismo naglašavati ono što je pozitivno, prepoznati dobre strane svakog učenika, na njima graditi njihov napredak, te mu omogućiti da podigne svoje samopouzdanje.
- Prepoznati negativne misli i razgovarati s učenikom o njegovim problemima.
- Polaziti od poznatoga prema nepoznatome i povezivati s osobnim iskustvom.
Više o naučenoj bespomoćnosti saznajte na …
ili iz knjige „Kako postati i ostati (ne)sretan“ Majde Rijavec i Dubravke Miljković
Kako očekivati uspjeh?
Mnoga istraživanja pokazuju kako očekivanja nastavnika unaprijed određuju uspjeh učenika. Ovaj fenomen nazvan je Pigmalionov efekt, a ime je dobio po antičkom legendarnom ciparskom kralju Pigmalionu koji je izradio ženski kip od slonove kosti u koji se toliko zaljubio da je tražio Afroditinu pomoć kako bi kip oživio, a zatim se kipom i oženio. Na temu Pigmalion efekta George Bernard Shaw osmislio je i svoje poznato djelo „Pigmalion“ Pigmalionov efekt u obrazovanju odnosi se na to kako se stavovi i shvaćanja o ciljevima poučavanja i prirodi učenja odražavaju u ponašanju nastavnika tijekom poučavanja. Rosenthal i Jacobsenova (1968) proveli su revolucionarno istraživanje koje je dokazalo Pigmalionov efekt. Naime, oni su unaprijed ispitane i po sposobnostima apsolutno jednake učenike podijelili u dvije skupine. Za jednu skupinu učiteljici je rečeno kako će ovi učenici jednostavno „procvjetati“ i pokazati svoje iznimne sposobnosti. Druga skupina okarakterizirana je kao prosječna. Na kraju školske godine ispostavilo se da su učenici od kojih se očekivao intelektualni napredak taj napredak zaista i postigli. Utvrđeno je da su učenici od kojih se očekivalo postignuće dobivali više pohvala za dobar uradak, a manje kritika za loš uradak. Učiteljice su više pažnje posvećivale točnim odgovorima, te su više pomagale u pronalaženju točnog odgovora. Pristranosti prema učenicima nesvjesne prirode utvrđene su i pogledu nekih drugih obilježja kao što je npr. vanjski izgled, etnička pripadnost ili spol. Primjerice, neka istraživanja pokazuju kako nastavnici matematike češće postavljaju pitanja dječacima, više s njima raspravljaju, više ih pohvaljuju i postavljaju im apstraktnija pitanja. Također je zanimljivo kako nastavnici nisu uočavali ove pristranosti u svojem ponašanju. U jednom eksperimentu (Chaikin, Sigler i Derlega, 1974), nastavnicima je zadan zadatak da poučavaju dječaka, koji je jednoj skupini opisan kao vrlo bistar, drugoj kao tup, a trećoj skupini nije dana nikakva informacija. Oni koji su poučavali navodno bistrog dječaka više su se smiješili, imali su više izravnog kontakta očima, više su se naginjali dječaku i klimali glavom. Dakle, skloniji smo uočiti nešto što očekujemo, a zanemariti nešto što ne očekujemo. Konkretno, ako nastavnik očekuje određen rezultat, zbog tih očekivanja odnosi se prema učeniku na određen način, a to ponašanje pokazuje svakom učeniku što učiteljica od njega očekuje i djeluje na njegovo samopoimanje i motivaciju. Što možemo poduzeti kako bismo prenijeli učenicima očekivanje uspjeha?
- Učenicima treba dati dovoljno vremena da odgovore na pitanje.
- Izbjegavati nepotrebno naglašavanje razlika u uspjehu među učenicima. Iako učenici dobro znaju tko je u nekom predmetu dobar, a tko nije, nastavnik bi trebao zadržati uvjerenje kako su svi sposobni naučiti gradivo.
- Treba se jednako ponašati prema svim učenicima, prozivati jednako često i vremenski im se jednako posvetiti.
Kako nastavnici prenose očekivanje neuspjeha?
- Kad učenik ne zna odgovor, prozovu učenika koji zna (umjesto da pripomognu ili postave pitanje na drugačiji način).
- Različito ocjenjuju testove i zadaće.
- Lošijim učenicima zadaju lakše zadatke (umjesto da pomognu ili organiziraju suradničko učenje).
- Češće kritiziraju zbog netočnog odgovora.
- Posvećuju manje pažnje lošijim učenicima.
- Komuniciraju s lošim učenicima manje privatno nego javno i jače nadgledaju njihov rad.
- Ponašaju se manje prijateljski (manje se smiješe i kraće odgovaraju na pitanja).
- Imaju kraći kontakt očima.
- Manje prihvaćaju i koriste učeničke ideje.
Zaključak
Možemo zaključiti kako postoji nebrojeno mnogo faktora koji utječu na učenički uspjeh. Kada promatramo faktore vezane uz nastavnika, tada je potrebno naglasiti kako je upravo nastavnik taj koji uvelike utječe na učenikovu motivaciju za postignućem. Potrebno je poznavati destruktivne strategije koje učenici koriste kako bi izbjegli osjećaj neuspjeha, te načine kako smanjiti učeničke destruktivne strategije izbjegavanja neuspjeha. Također, svojim očekivanjem uspjeha nastavnik često nesvjesno utječe na učenika. Nastavnici koji očekuju uspjeh kod svojih učenika imaju učenike koji taj uspjeh uistinu i postižu. Općenito, možemo reći da oko 20% učeničkog uspjeha možemo objasniti upravo očekivanjem uspjeha od strane nastavnika.
Literatura
Knapp L., M. , Hall A., J. (2010). Neverbalna komunikacija u ljudskoj interakciji. Zagreb: Naklada Slap.
Vizek Vidović, V., Vlahović – Štetić, V., Rijavec, M., Miljković, D. (2003). Psihologija obrazovanja. Zagreb: IEP-VERN.
Rheinberg, F. (2004). Motivacija. Zagreb: Naklada Slap.
Rosenthal, R., Jacobson, L. (1992). Pygmalion in the Classroom: Teacher Expectation and Pupils’ Intellectual development. Dover Publications.
Što je mindfulness i kako se može primjeniti u razredu
Mindfulness je tehnika usmjeravanja pažnje koja se koristi za smanjenje stresa i kao kognitivni trening. Ova tehnika pokazuje brojne dobrobiti: poboljšava koncentraciju, pamćenje, zdravlje, smanjuje stres, poboljšava sposobnost slušanja, empatiju i td. Mindfulness se prakticira na način da pružimo punu pažnju vlastitim iskustvima npr. mislima, ili prema okolini (zvukovi, miris, dodir ), prihvaćamo ta iskustava bez pritiska da moraju biti drugačije i da se moraju promijeniti. U radu navodimo nekoliko primjera kako vježbati mindfulness u razredu.
Mindfulness, u hrvatskom prijevodu usredotočena svjesnost, sve je češće istraživan pojam s obzirom da se dovodi u vezu sa psihološkom dobrobiti i mentalnim zdravljem. ( Mihić, 2019.) Problemi mentalnog zdravlja čine 16% oboljenja osoba od 10 do 19 godina. Izražena se anksioznost kod mladih dugo vremena smatrala normalnom i prolaznom pojavom tipičnom za razdoblje adolescencije, no danas znamo da je ona velik problem mentalnog zdravlja. ( Mihić, 2019. prema Beesdo i sur. 2009.). Problemi mentalnog zdravlja dugoročno mogu štetiti zdravlju, uzrokovati socijalnu izolaciju, kao i nemogućnost da osoba izrazi svoj pun potencijal te da bude ispunjen i produktivan član društva ( Mihić, 2019.).
Mindfulness tehnike najviše se koriste u Europi i Americi, a dok je kod nas još „nova“, sve se više koristi u školama kao vrlo učinkovita metoda opuštanja, pomoć kod anksioznosti i nošenja sa stresom kod učenika i nastavnika, te za povećanje koncentracije, fokusa i produktivnosti. Ova tehnika koristi se također i u bolnicama, zatvorima i mnogim drugim organizacijama. Riječ mindfulness dolazi od riječi sati iz pali jezika povezanog sa budizmom, koji je star više od 2500 godina. Sati znači svjesnost, pažnja, prisutnost. Iako originalno dolazi iz budističke filozofije, 70-ih godina počinje se koristiti i na zapadu. Danas se mindfulness koristi neovisno o religiji kao tehnika utemeljena na znanosti i time lako razumljiva svima, sa brojnim pozitivnim učincima što na mentalno, a što na fizičko zdravlje.
Ovdje se nalazi nekoliko korisnih poveznica za bolje razumijevanje mindfulnessa.
https://www.mindful.org/meditation/mindfulness-getting-started/
https://mindfulmind.eu/index.php/sto-je-mindfulness/
https://mindfulnessinicijativahrvatska.com/
Slika 2. Publikacije na temu mindfulnessa od 1980. do 2017.
Izvor: www.goamra.org
Sjećate li se što ste jučer jeli za doručak, ili jutrošnjeg okusa paste za zube, koju majicu ste nosili jučer, je li na njoj nešto pisalo? Često funkcioniramo na „automatskom pilotu“, bez da smo doista svjesni što činimo u određenom trenutku. Događaji, misli i osjećaji često prolaze „mimo“ nas. Mindfulness je, jednostavno rečeno, stanje u kojem se pruža puna pažnja ( Brown i sur. 2003.). To je usmjeravanje pažnje na poseban način, otvorenog uma i s namjerom, te bez prosuđivanja. Pažnja se obraća prema vlastitim iskustvima ( senzacije u tijelu, misli, osjećaji ), ili prema okolini (zvukovi, miris, dodir ). U našem umu se dnevno stvara oko 60 000 misli i osjećaja. On je upravo zato često preplavljen i zatrpan, a zato i rastresen. Ponekad može biti teško oduprijeti se zabrinjavajućim mislima, one mogu biti učestale, ali važno je naglasiti da su takve misli sasvim prirodne, pogotovo u stresnim situacijama. Zato je mindfulness jedna korisna cjeloživotna vještina kojom vježbamo posvetiti se mislima. ( Jokić-Begić, Rukavina, Krašić, 2022.)
Mindfulness omogućuje biti sposoban obratiti, odnosno usmjeriti svoju pažnju na sadašnji trenutak. U mindfulnessu ne mislimo o stvarima, nego ih doživljavamo u sadašnjem trenutku neposredno kroz osjetila i trenutno iskustvo (Brown i sur. 2003.). Ponekad svoje misli uzimamo kao činjenice, a emocije kao trajna stanja, što nije točno – naše misli su rezultat naših opažanja, a emocije su prolazna iskustva. Mindfulnesom gradimo širu perspektivu i udaljavamo se od njih kao objektivni promatrači. Ovime ne eliminiramo ono što osjećamo i mislimo, ali stvaramo prostor između naše percepcije i reakcije na zapaženo. Cilj je prihvaćanje iskustava i stvari bez pritiska da moraju biti drugačije i da se moraju promijeniti. ( Jokić-Begić, Rukavina, Krašić, 2022.).
Dva su općenita načina kako se mindfulness koristi, a to je za smanjenje stresa i kao kognitivna terapija. Cilj mindfulnessa je da osoba postane svjesna senzornih informacija, te da se fokusira na sadašnji trenutak, za razliku od svakodnevnog automatizma gdje ljudski um nenamjerno luta (Brown i sur. 2003.). Mindfulness se može prakticirati tako da primjećujemo svoje misli, ali da ne obraćamo pažnju na njih, već ih prihvaćamo i puštamo da prolaze ( tzv. open monitornig ). Prakticira se otvorenost i privrženost svim događajima koji lete kroz um ( Brown i sur. 2003.). Drugi način prakticiranja mindfulnessa je uzimanje bilo koje svakodnevne aktivnosti tijekom koje osoba nastoji zadržati fokusiranu pažnju te ju nježno preusmjeriti kada um odluta. Tako se osoba može primjerice usmjeriti samo na osjet u nogama dok se kreće, ili samo na svoje disanje dok sjedi ( Brown i sur. 2003.).
Pokazalo se da samo 10 minuta prakticiranja mindfulnessa dnevno ima brojne koristi:
- Smanjuje stres
- Poboljšava koncentraciju i pamćenje
- Poboljšava emocionalnu samoregulaciju
- Poboljšava sposobnost slušanja, te
- Kreativnost i empatiju
Odgovore na pitanja kao što su što je mindfulness i kako ga svakodnevno prakticirati možete pronaći u sljedećem videu.
Everyday mindfulness (youtube.com)
Kako prakticirati mindfulness?
Kao i kod svake vještine, potrebno je strpljenje i vježba. Ovdje navodimo nekoliko primjera vježbi koje se lako mogu provesti u razredu. Vježbe su primjerene za učenike osnovne i srednje škole. Određene vježbe mindfulnessa mogu se koristiti kod nekih poteškoća ili stanja u kojima se učenici nalaze, kao što je npr. hiperaktivnost, ADHD, anksioznost, depresija, ili poremećaji spavanja. (Centar Sirius, 2021.)
Primjer 1 – Čaša sa sodom bikarbonom
Staviti jednu žličicu sobe bikarbone u čašu vode i promiješati, soda bikarbona zamuti vodu i kroz čašu se ne može vidjeti predmet s druge strane – to je slika mozga kada je preplavljen mislima i osjećajima. Zatim možemo pitati djecu kad im je mozak bio „zamućen“ – neka se prisjete situacije kada su bili ljuti, ustrašeni, zabrinuti ili u stresu. Potaknemo ih da dišu duboko – duboko udahnuti i izdahnuti. Pustimo da se soda bikarbona slegne i voda postane opet bistra. Sada se kroz čašu vidi predmet s druge strane – to je slika smirenog i bistrog uma. Možemo upitati djecu da navedu situacije kad su osjećali smirenost. Isto se može demonstrirati s bocom sa šljokicama (Glitter bottle). Ovo je primjer kako mindfulness omogućuje da se um smiri, da se smanje ljutnja, brige, stres i sl. Čini osobu prisutnom u sadašnjem trenutku, ne u jučerašnjem danu, ne u sutrašnjem danu, već upravo sada i ovdje.
Primjer 2 – Nemoj misliti na torticu ili rozog slona
Cilj vježbe je da se osoba usmjeri na nešto iz vanjske okoline ( miris, zvuk ) ili na svoja unutarnja iskustva ( disanje, misli, osjećaji ). Osoba treba zažmiriti i usmjeriti se na određeni doživljaj. Dokazujemo da nije moguće isprazniti um jer će se javljati i druge misli. Tu nam pomaže mindfulness. Tijekom vježbe mindfulnessa događa se da pažnja skrene od fokusa na nešto drugo, što je sasvim normalno. Uputimo djecu da, ukoliko misli odlutaju, primijete to i samo nježno pažnju opet usmjere na ciljani osjet. Cilj vježbe je primijetiti da nam je pažnja odlutala, prihvatiti to bez prosuđivanja, otpustiti misli koje su se javile, osjećaje, tjelesne senzacije ili vanjske podražaje koje su odvukle pažnju i vratiti pažnju na fokus. Ova vježba uvelike jača koncentraciju i usmjeravanje pažnje.
Primjer 3 – Zvukovi u prostoriji
U ovoj vježbi pažnja se usmjerava na zvukove u prostoriji.
Zamolimo djecu da naprave što više galame u prostoriji – lupanje rukama, nogama, glasno govorenje. Potom neka prestanu s galamom, duboko udahnu i ostanu u tišini. Dajemo uputu:
sada tri puta duboko udahni i izdahni. Primijeti kako se tvoje ruke položene na trbuhu dižu i spuštaju sa svakim tvojim dubokim udahom i izdahom. Nastavi disati normalno.
Pokušaj osjetiti svoje tijelo kako leži na podu ili sjedi na stolici (ili jastuku) u ovoj sobi. Budi tih, najtiši što možeš biti, i slušaj zvukove oko tebe. Slušaj zvuk koji je najudaljeniji od tebe. Slušaj zvukove koji su ti bliži. Koji je najbliži zvuk kojeg čuješ? Možeš li čuti svoje disanje?
Potpuno je normalno ako ti pažnja odluta. Tada samo nježno vrati pažnju na slušanje zvukova.
Ostani sjediti tiho još koji trenutak i slušaj zvukove koje možeš čuti. Kad nabrojim od 5 do 1 završiti ćemo vježbu i nježno otvori oči. Nakon vježbe možemo pitati djecu što su čuli u prostoriji ili izvan prostorije – jesu li čuli neke zvukove tijekom tišine? Jesu li ranije primijetili ove zvukove? Koje zvukove čuju upravo sada? Jesu li visoki ili niski, šumovi ili zujanje? Možeš li otkriti koji je ritam? Jesu li zvukovi ispred ili iza tebe? Vježbu ponavljamo 2-3 puta, te ih možemo pitati jesu li čuli nešto novo ili drugačije? Proizvode li sami te zvukove? Ako da, mogu li prestati i umiriti se i sl.
Primjer 4 – Morska trava
Pročitamo djeci sljedeću uputu: „Zamislite da ste morska trava koja raste iz morskog dna. Čvrsto se ukorijenjeni u morsko dno. Malo razmaknite noge i punim stopalom stanite čvrsto na pod. Osjetite svoje tijelo kako stoji uspravno i čvrsto. Sada dolazi jaka morska struja zbog koje morska trava radi velike i brze pokrete… Sad na jednu stranu… Sad na drugu stranu…I ponovno s jedne strane na drugu… Morska struja je zaista snažna i baca te s jedna strane na drugu.
A onda se morska struja smanjuje, pokreti morske trave su manji i manji… S jedne strane na drugu… Primijetite osjete u svojem tijelu… Primijeti i svoje misli i osjećaje. Ako vam pažnja odluta na nešto drugo, samo je nježno ponovno vratite na pokrete vašeg tijela koje je morska trava i prati morsku struju. Sada, morska struja postaje tek neznatna i pokreti morske trave su tek jedva primjetni i nježni sve do potpune mirnoće. Primijetite sada osjete u svojem tijelu kada je potpuno mirno, primijetite i svoje misli i osjećaje.“ Ova vježba pomaže osjetiti promjene u tijelu, osjetiti empatiju i vježbati koncentraciju.
Primjer 5 – Vruća čokolada
Zamolimo učenike da stave ruke kao da drže šalicu vruće čokolade. Zatim im kažemo: „Duboko udahni kroz nos kao da mirišeš vruću čokoladu. Polako izdahni kroz usta kao da želiš puhati da ohladiš vruću čokoladu. Ponovi nekoliko puta.“ Ova vježba služi prvenstveno smanjenju stresa i smirivanju. Može se koristiti prije ili poslije provjere znanja za opuštanje.
Primjer 6 – Pokretna traka briga
Učenicima čitamo sljedeću uputu: „Događa li vam se da se ne možete prestati brinuti? Kada vam se misli samo vrte? Misli mogu biti dosta teške. One se miješaju u sve i misle da sve znaju. Ova vježba vas uči kako da izađete iz svoje glave i uđete u tijelo i da se usmjerite na mjesto na koje misli ne mogu doprijeti (stanka). Lezite ili udobno sjednite uspravnih leđa. Zaklopite oči ili na pola zatvorite i razmislite o današnjem danu. Što vam se danas dogodilo? (stanka) Možda primjećujete da su vam misli u petoj brzini, možda ste zabrinuti oko nečega ili mislite da ste bili u pravu oko nečega? Ili imate potpuno drugačije misli – tužne misli ili uzbudljive ideje oko toga što biste voljeli raditi. Poslušajte na trenutak sve te misli (stanka).
Možete gledati u sve te misli kako prolaze pored vas kao kutije na pokretnoj traci, dok vi stojite sa strane i promatrate ih. Promatrajte ih sa znatiželjom. O čemu sada razmišljate? (stanka) Kada ste sasvim tihi, možete čuti tok misli od početka do kraja… Kao pripovjedač u vašoj glavi. Pojave se, jedno vrijeme se zadrže, dok ne nestanu iz vida, pa ih zamijene potpuno nove misli. Možda možete čuti o čemu su? Jesu li o današnjem danu? O jučerašnjem? (stanka) Uspomena? Ili o sutrašnjem danu? O nečemu što ne smijete zaboraviti? Stavite svoje misli u kutiju na pokretnoj traci u koju pripadaju – planiranje, prošlost, škola, obitelj, prijatelji i pustite kutiju da dalje ode po traci koja se neprestano kreće. Ne morate učiniti sve što vam vaše misli kažu. Misli su samo misli. One ne znaju sve.“ Ovu vježbu možemo koristiti kod anksioznosti, ili jednostavno za smirivanje i smanjenje stresa. ( Centar Sirius, 2021.)
Ovdje možete naći nekoliko primjera mindfulness tehnika za djecu koje možete prikazati preko youtubea.
Thought Bubbles! For Anxiety & Worry. (youtube.com)
Brain Break Activity for Kids | Mindfulness Activity | Focus (youtube.com)
The Body Scanner! Mindfulness for Children (youtube.com)
Fun Brain Break Activity for Kids | Jelly Beans (youtube.com)
Zaključak
Korištenje mindfulness tehnika sve je raširenije, a sve više se koriste i u samoj nastavi. Koristeći mindfulness tehnike u razredu omogućvamo učenicima brojne koristi. Od smanjenja stresa prije ili poslije provjere znanja, opuštanja nakon napornog školskog sata, do smanjenja sve više prisutne anksioznosti, poboljšanja koncentracije, pamćenja i slušanja, te jačanja kreativnosti i empatije.
Literatura
- Brown, K. W. i Ryan, R. M. (2003). The benefits of being present: mindfulness and its role in psychological well-being. Journal of personality and social psychology, 84(4), 822.
- Centar Sirius – brošura sa Mindfulness edukacije nastala u sklopu projekta „Centra u Lipiku“ (2021).*
- Jokić-Begić, N., Rukavina, T., Krašić, S. ( 2022.) Kako si? Sandorf, Zagreb.
- Mihić, J. (2019.) Odnos usredotočene svjesnosti (mindfulness) i emocionalne kompetentnosti kod adolescenata. Sveučilište u Zagrebu, Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet. Izvorni znanstveni rad.
- *Brošura i radionice nisu zamjena za cjelokupnu edukaciju za stručnjake iz mindfulnessa za djecu. Pri upotrebi vježbi potreban je određen oprez u primjeni, o čemu su polaznici informirani, ovisno o određenim poteškoćama s kojima se neki mladi nose (npr. trauma, zlostavljanje, suicidalnost ili moguće psihotične misli) te se, u tim slučajevima, potrebno konzultirati sa stručnjacima iz područja mentalnog zdravlja.
